Čim sam diplomirao, spakirao sam svoj kovčeg i otišao, sit načina razumijevanja arhitekture i građenja jedino u službi fotogeničnosti. Zbrisao sam, bilo mi je dosta najnovijega lokalnog nastavka ove dominantne teze: zgrade za studente novinarstva, smještene na fantastičnom obronku koji gleda na jug, apsolutno savršenom, prije no što se pretvorio u bunker u kojemu su svi prostori bili okrenuti jedan prema drugome, osuđujući buduće generacije korisnika na autizam i sivilo. Glomazna prisutnost ipak je, zahvaljujući sveprisutnom i bogato isklesanom i obrađenom betonu, pretvorena u spomenik i oltar egu umjetnika-arhitekta i kao takva je trajala nekoliko mjeseci, dok nije nastala sljedeća.

Otada pokušavam biti na oprezu ili, bolje reći, držati liniju obrane od bilo čega sličnoga i umjesto toga pokušavam misliti o logičnim zgradama, njegovati projektni pristup koji stavlja korisnika ispred projekta.

Deset godina poslije, proveo sam jutro sa studentima arhitekture u nedavno otvorenoj seoskoj srednjoj školi (a da nismo uopće ulazili u učionice). Dečki su u isto vrijeme igrali dvije utakmice, nogometnu i košarkašku, četiri ekipe prelazile su preko istog igrališta u dvorištu, dok su djevojke vrijeme prije ručka radije provodile na svijetlo ljubičastoj baršunastoj rampi-tribini. A sada se sve, čini mi se, preokrenulo naglavačke, i to toliko da smo se čak osjećali kako želimo izraditi ugovor za ostatak godine, o sadržajima, rasporedima, arhitekturi kakvu bismo željeli raditi… a sada gledamo na tu odluku i na taj dan kao na ‘Pakt iz Rafala’.

Rafal je mjesto poznato svim arhitektima koji žive i razmišljaju u kontekstu gradova i sela jugoistočne Španjolske. Dobro ga razumijemo, čak i ako nikada ranije nismo bili tamo zbog toga jer je isto kao i sva ostala mjesta, jednako zbrkano, jednako posebno. Mjerilo i način života ovih gradova i sela razvijali su se oko poljoprivrede. Prije trideset godina, nastambe i ulice u tim mjestima bazirale su se na jednom načinu života, u kome su se razlike gubile, u kojem se vrijeme tijekom dana provodilo i u unutarnjim i vanjskim prostorima, koje je bilo teško razlikovati, ali su bili potpuno nastanjeni i nastanjivi. Ta su mjesta ljudi sami gradili i zbog toga su uvijek bila pravljena po mjeri i uvijek su bila u izgradnji, u kontinuiranoj promjeni. Niz supostavljenih, malenih, neujednačenih građevina nestvarne geometrije nastajao je kao posljedica toga što su susjedi dodavali ili uklanjali prostoriju po prostoriju, tako stvarajući materijalno i prostorno tkivo bez vidljivih rubova. Multifunkcionalne niske kuće, u isto vrijeme otvorene i zatvorene, u koje se moglo smjestiti i dnevnu sobu, mjesto za popodnevni odmor, radionicu, prostor za seosku svetkovinu, ovisno o potrebama. Natkrivene su stepenastim stropovima i krovovima koji su spojeni na sve zamislive načine, ispunjene prostorima, trijemovima i atrijima, čije je namjene i vlasništvo bilo nemoguće utvrditi.

Na nesreću, u vrlo kratkom vremenu ta su sela izgubila većinu svojih najboljih kvaliteta, napustili tradicionalne tipologije i okruženja koja su nekada podržavala vrlo bogati način života, zamijenivši ih urbanim blokovima apartmana iznad neupotrebljivih prizemlja, prostorima koje je nemoguće dijeliti i koji nisu fleksibilni. A s tim su blokovima nedefinirana urbanistička pravila, presađena iz velikih gradova o kojima ta sela ovise, loše riješila mjerilo, osunčanje, upotrebu i karakter ulica i, posljedično, čak i odnos s okolnim zemljištem za povrtlarstvo. To zemljište jedva preživljava uslijed stalne prijetnje, sada pretvoreno u neku vrstu ugara koji nagoviješta buduća gradilišta.

U ovom kontekstu golema zgrada predstavlja otok, utočište prijašnjeg mjerila, prostore bez početka ili kraja izmiješane u jedan jedini amorfni i strahovito ugodni prostor; drukčiji: u isto vrijeme intimni i javni, u svakom svom dijelu. Svatko je na svome pravome mjestu. Bilo da je to u prizemlju, na stubama, u hodniku, na odmorištu, na krovu čuvareve kućice, u kutu radi mutnih poslova, na vratima u tuševe, na ulazu u gimnastičku dvoranu… u baš svakom uglu. Fotografije su uhvatile tinejdžera, mladi par, ekipu, sve na savršenoj udaljenosti jedni od drugih, nalazeći skrovište točno na vrijeme od kiše, ispunjavajući jednu scenografiju koja izvlači najbolje od mjesta i koja stvara mjesto.

A sve je u vidljivom betonu, u vrlo čudnoj tamno sivoj, koja ostavlja dojam kao da je žbuka omekšana vremenskim prilikama i protjecanjem vremena… vremena koje još uvijek nije prošlo.

Ovaj put arhitektura u betonu, minuciozno nacrtana i planirana kao i ona na obronku brda, sada je uspjela proizvesti učinak prevlasti stanovnika iznad projektanta, u jednom prostoru koji je majstorski reduciran, u kojemu je arhitektura savršeni kalup koji nam poklanja dar nizanja prostora: malih, srednjih, velikih, srednjih, malih i natrag na početak u tlocrtu i u presjeku kako bi se povezala iznenađenja: okrećući se, krećući se po dijagonali, gore ili dolje.

To je razlog da se potvrdi i proslavi što će ovdje nekoliko sljedećih generacija mladih ljudi imati priliku odrastati s potrebom da koriste i imenuju mjesta prema svojim vlastitim željama i idejama, umjesto da pate od dosade propisanog.

Za djevojčice i dječake ovaj napor da se izbrišu dominantni uvjeti i hijerarhije treba pružiti smjernice za život postizanjem dogovora, s nedefiniranom stvarnošću koja neće riješiti njihove živote za njih, smjernice za kreativno sudjelovanje u rekonstrukciji razloga za stvari.

Ova posjeta, ova zgrada i ti arhitekti podarili su mi lijek za mladenačku ranu, učinili da zaista uživam u prirodnosti s kojom stvari mogu jednostavno biti, da sam želio objaviti taj lijek i potaknuti svakog pojedinca da posjeti i izradi nacrt za vlastiti ‘Pakt iz Rafala’, za arhitekturu istine.